Trg slobode 5 ,
Koprivnica

Kategorija:

        

Ispričati ću vam priču koja se dogodila davne 1926. godine. Te su godine moji praprapradjed i prapraprabaka Dora i Ivan Bebek iz sela Koprivnički Ivanec odselili u Kanadu zbog teške gospodarske situacije i siromaštva u domovini.Iste je godine i nekoliko drugih obitelji iz Koprivničkog Ivanca otišlo u Kanadu. Uz pomoć agencije u Varaždinu doputovali su do Rijeke te iz luke u Rijeci krenuli na dvomjesečno putovanje prema Kanadi.Za njih je to bilo prvo putovanje izvan granica, putovanje ispunjeno strahom od velike i nepoznate zemlje o kojoj su čuli samo iz priča. 

       Njihovo prvo odredište bio je grad Montreal.Iz prihvatnog centra u Montrealu, koji je drugi po veličini grad u Kanadi, odlaze u šumski predio blizu grada Rawdona, gdje praprapradjed radi kao šumski radnik, a baka je nezaposlena i uglavnom obavlja kućanske poslove u radnim kampovima gdje su smješteni i ostali iseljenici. Po njihovom pričanju, život i rad u tuđoj državi bio je težak. Događale su se teške ozljede na radu, bolesti i smrt. Kasnije su se uvjeti poboljšali i mogli su lakše živjeti, a većina se doseljenika više nikada nije vratila u domovinu. 

         Moji su preci ostali u Kanadi do 1946. godine, kada su protjerani zbog političke situacije u našoj državi.Obitelj se veselila njihovom povratku u rodno selo. Očekivali su puno novaca, pa su im mještani pripremili doček i gozbu. Kada su ukućani otvorili kovčeg i vidjeli da se unutra nalazi samo nekoliko metara tkanine, kila riže i jedna kava, bili su jako razočarani i ljuti.

      Drveni kovčeg kao uspomena na „Amerikance“, kako su ih zvali u selu i obitelji, i dalje ima svoje posebno mjesto na tavanu jedne kuće u Koprivničkom Ivancu.Sigurna sam da se u njemu krije još mnogo zanimljivih priča i tajni koje ću Vam ispričati nekom drugom prilikom, kada se starim drvenim ljestvama opet popnem na tavan i otkrijem ostale zanimljivosti koje čuva zeleni kovčeg star 75 godina.

Eva Krajina, 3.a

Literarni rad sudjelovao na školskoj i međuopćinskoj smotri LiDraNo.

Kategorija:

 

Tvoje lišće, 

 Koje rukom dotaknuti bih htjela,

Zlatno, svjetlucavo, milo,

O, kad bih te samo još jednom srela,

Sve bi se zlo u meni skrilo…

Tvoja stabla,

Što zvijezde dotiču,

Tako visoka, lijepa, draga,

Kad bih barem zagrlila jedno,

Bilo bi to jako vrijedno.

Zvuk plodova što padaju volim još više,

U daljini šumove staroga kestena čujem,

I u srcu osjećam nešto lijepo,

A u meni odjednom sve je tiše i tiše… 

Tvoja kiša u meni tutnji,

I srce mi lagano topi,

 Voljela bih da me povedeš niz oblake tvoje guste,

Da zajedno promatramo svijet s neba,

 Gledamo parkove i ulice puste

Ali ja sam za tebe samo strankinja,

Neviđena

Čudna,

Tiha

Jadna,

I ne znaš što želim ti reći,

A ne mogu za to hrabrosti steći.

O, kako li si samo lijepa

Jeseni moja,

Vodi me putovima vjetrova svojih,

Primijeti me jednom već,

I svjesna budi osjećaja mojih.

Ana Vondraček, 8.b

 

 

Literarni rad sudjelovao na školskoj i međuopćinskoj smotri LiDraNo.

Kategorija:

Jesen

U jesen volim se bacakati po lišću.

U jesen volim peći kestene.

U jesen volim oko staroga panja

brati vojsku vrganja.

U jesen volim jesti 

jesenje jabuke.

U jesen volim šetati šumom.

U jesen volim jesen!

                                   Timon Ružić, 2.a

Literarni rad sudjelovao na školskoj smotri LiDraNo.

Kategorija:

Bio jedan mrav koji je htio biti jako kao tisuću malih mrava. Vidio je veliku teretanu u kojoj je puno malih mrava vježbalo na maloj vijači. I on je htio preskakati tu vijaču, pa je ostao tri dana u teretani.  Postao je puno jači od svih mrava. Zavidni mali mravi srušili su teretanu. On je počeo sabiti i zbog toga im je rekao: „Trudio sam se samo da bih mogao nositi veliki sendvič koji bismo svi zajedno pojeli, a sada ne mogu.“

Roko Kolarić, 2.a

Kategorija:

 

Zovem se Azra. Imam osam godina. Živim s mamom, tatom i bakom  u kući s velikim dvorištem.

Niska sam i bucmasta. Imam smeđe oči, mali nos, crvene usne, debeljuškaste obraze i dužu 

smeđu kosu koju većinom nosim zavezanu u rep. Najčešće nosim tajice i lijepe majice. 

Imam kućne ljubimce, dvije ribice koje se zovu Kiki i Lorena. Moja mama ih zove riblji svijet.

Volim se igrati s prijateljicama. Često se igramo s barbikama i l.o.l. lutkicama.

Volim ići i na izviđače. Tamo učimo vezati čvorove, igramo se, pišemo, pjevamo, natječemo se u podizanju šatora.  Kada je kestenijada, penjemo se na Anino brdo i nakon napornogpenjanja uživamo u pečenim kestenima.Veseli me igranje sa susjedovim psom Benom. On je labrador, crne je boje i jako je zaigran.

U školi mi sve dobro ide. Omiljeni predmet mi je matematika. Imam puno prijatelja. Moje najbolje prijateljice zovu se Ana i Iva.

Zanima me grčka mitologija i svemir. Najzanimljivija mi je priča iz grčke mitologije ona o Perzefoni koja pola godine živi u podzemlju s Hadom pa onda vlada zima, a drugi dio godine živi kod mame Demetre i onda se priroda budi. Tako su nastala godišnja doba.

Pročitala sam Atlas svemira i saznala da male zvijezde poput Sunca prvo budu žuti patuljak, crveni div, bijeli patuljak, crveni patuljak i na kraju postanu smeđi patuljak. To je životni ciklus zvijezde. Vjerojatno takva sudbina čeka i naše Sunce, ali tek za puno milijardi godina.Bila sam na promatranju Jupitera, Marsa i Saturna. Kroz teleskop sam vidjela sva tri planeta i planetarnu maglicu. Te sam večeri uspjela i bez teleskopa vidjeti Mars, zviježđe Malog medvjeda i zvijezdu Sjevernjaču.

Osjećam se dobro, ali ponekad sam tužna jer želim da korona virus nestane. Tužna sam jer se ne može putovati zbog korone, nema više druženja kao prije. Prošle godine nije bilo ni Renesansnog festivala na koji idem svake godine.Više od godinu dana nisam vidjela djeda, baku i tetku koji žive u Bosni i Hercegovini.

Želim da sve bude kao prije i da se može slobodno putovati bez maski i testova.

Želim da se ljudi druže kao prije.

                                                                                                        Azra Ćostović, 2.a

Literarni rad sudjelovao na školskoj smotri LiDraNo.

Kategorija:

BILA SAM KOD SVOJE BAKE. GLEDALA SAM MRAVE KAKO NOSE KOMADIĆE KEKSA ŠTO SU MI ISPALI. IŠLI SU U SVOJ MRAVINJAK KOD STABLA. VIDJELA SAM JEDNOG MRAVA DA NEMA NIŠTA NA LEĐIMA. NE ZNAM ZAŠTO, ALI HTJELA SAM MU NEŠTO STAVITI NA LEĐA. TRAŽILA SAM TO JAKO, JAKO DUGO. I ONDA SAM SE SJETILA: MOGLA BIH MU NAPRAVITI MRAVLJU TERETANU. PRVO SAM POSTAVILA KAMENČIĆE I GRANČICE PA SAM GA STAVILA U MRAVLJU TERETANU. GLEDALA SAM MRAVA I NEKAKO SE POVEĆAO. BILA SAM JAKO ZAČUĐENA. MISLIM DA SE ZAPRAVO OSNAŽIO. BILA SAM SRETNA ŠTO SADA I ON, KAO SVI MRAVI, MOŽE NOSITI HRANU.

FRANKA KOLAR, 2.a

Bio jedan mrav. Zvao se Mravko.

Šetao je šumom i našao komadić kruha.

Taj komadić kruha bio mu je pretežak da ga ponese kući.

Da bi se osnažio, Mravko je otišao u teretanu vježbati.

Stao je na traku, ali nije mogao ni trčati ni hodati.

Otišao je do utega. Ni njega nije mogao dići.

Sav tužan jer ništa nije moga, otišao je kući.

Kod kuće ga je dočekala šnita kruha.

Pojeo je tu šnitu i najednom je bio snažan i jak.

Lovro Poljak, 2.a

Jednom su mali mravi nosili mrvice kruha, a među njima je stajao slabi mrav. On nije mogao držati uteg. Zato je odlučio pronaći teretanu. Mrav je pronašao jednu torbu u razredu i odlučio ju je pretražiti. U njoj je pronašao plastično jaje. Mrav otvori jaje. U njemu je bio plastičan autić. Uzeo je četiri kotača. Mrav je odlučio pronaći još utega. Jednoga dana odlučio je napraviti svoju teretanu. Vježbao je u njoj i postao najjači mrav.

Ana Mlinarić, 2.a

Jednoga dana šetala sam šumom. Kad ono, vidjela sam jako tankog i mršavog mrava! Toliko je bio slab da nije mogao podići ni najmanji komadić kruha. Taj mrav je odlučio otići u teretanu. No, kada je došao ondje, odmah se uplašio jer su tamo svi mravi bili prejaki u usporedbi s njim i svi su ti mravi bili bezobrazni prema njemu. Smijali su mu se koliko je slab.

Ali na kraju, taj mrav je postao jači od svih mrava.

Pouka: Ako si slabiji od drugoga, ne daj se! I dalje možeš postati još jači.

Ana Zainul Kurcinak, 2.a