Ispričati ću vam priču koja se dogodila davne 1926. godine. Te su godine moji praprapradjed i prapraprabaka Dora i Ivan Bebek iz sela Koprivnički Ivanec odselili u Kanadu zbog teške gospodarske situacije i siromaštva u domovini.Iste je godine i nekoliko drugih obitelji iz Koprivničkog Ivanca otišlo u Kanadu. Uz pomoć agencije u Varaždinu doputovali su do Rijeke te iz luke u Rijeci krenuli na dvomjesečno putovanje prema Kanadi.Za njih je to bilo prvo putovanje izvan granica, putovanje ispunjeno strahom od velike i nepoznate zemlje o kojoj su čuli samo iz priča.
Njihovo prvo odredište bio je grad Montreal.Iz prihvatnog centra u Montrealu, koji je drugi po veličini grad u Kanadi, odlaze u šumski predio blizu grada Rawdona, gdje praprapradjed radi kao šumski radnik, a baka je nezaposlena i uglavnom obavlja kućanske poslove u radnim kampovima gdje su smješteni i ostali iseljenici. Po njihovom pričanju, život i rad u tuđoj državi bio je težak. Događale su se teške ozljede na radu, bolesti i smrt. Kasnije su se uvjeti poboljšali i mogli su lakše živjeti, a većina se doseljenika više nikada nije vratila u domovinu.
Moji su preci ostali u Kanadi do 1946. godine, kada su protjerani zbog političke situacije u našoj državi.Obitelj se veselila njihovom povratku u rodno selo. Očekivali su puno novaca, pa su im mještani pripremili doček i gozbu. Kada su ukućani otvorili kovčeg i vidjeli da se unutra nalazi samo nekoliko metara tkanine, kila riže i jedna kava, bili su jako razočarani i ljuti.
Drveni kovčeg kao uspomena na „Amerikance“, kako su ih zvali u selu i obitelji, i dalje ima svoje posebno mjesto na tavanu jedne kuće u Koprivničkom Ivancu.Sigurna sam da se u njemu krije još mnogo zanimljivih priča i tajni koje ću Vam ispričati nekom drugom prilikom, kada se starim drvenim ljestvama opet popnem na tavan i otkrijem ostale zanimljivosti koje čuva zeleni kovčeg star 75 godina.
Eva Krajina, 3.a
Literarni rad sudjelovao na školskoj i međuopćinskoj smotri LiDraNo.