Trg slobode 5 ,
Koprivnica

Kategorija:

 4. Baka ZagorjePrekrasni zeleni bregi, planinarske staze i duge šumske šetniceČarobni dvorci, utvrde ijedinstveni muzeji.Ukusna domaća jela, tradicije, narodna nošnja, burna povijest i vesele popevkesamo su neke od čari Hrvatskog zagorja. Zagorje je u mojim očima baka Hrvatske. Brižna, draga, vesela i naravno, najbolja kuharica. Upravo zato volim taj prekrasan kraj. U srcu mi stvaratoplinu, osjećaj sigurnosti i nostalgiju. Moja baka je bila starija i slabijeg zdravlja, pa je njezino tijelo bilo previše slabašno da bi pratilo živahnost djeteta kao što sam ja. Nije mogla sa mnom peći kolače, saditi cvijeće, pjevati pjesme ili šetati. Zato je tu bila baka Zagorje.Da me ne biste krivo shvatili, nikada ne bih mijenjala svoju baku, ali mi je nedostajala ta toplina koju samo baka može dati. Zato sam je pronašla u Zagorju. Upoznat ću Vas s nekim mjestima Zagorja koja su mi pružila osjećaj djetinjstva u bakinu vrtu. 

   Moje najranije sjećanje iz Zagorja su igre na Grešnoj Gorici. Posvuda su prekrasne kolibice koje izgledaju kao da su iz bajke. Sve je baš kako treba biti u bakinu dvorištu - ljuljačkekućice za igru, klackalice, tobogani… Najzanimljivija od svega je mala maketa dvorca Veliki Tabor. Osjećam se kao Regoč preskući njene zidićePluća mi puni čisti šumski zrak. Priroda je svuda oko mene, prostrane šume i vinogradi. Jarko zelenilo se prelijeva preko brda kao boja na platnu slikara. Ulazim u glavnu kuću. U nosnice mi se uvlači miris domaćih delicija. Svježi štrukli sa sirom i topla zagorska juhapozivaju na „bakin“ ručak. Uživala sam u odličnom obroku. Čekaju nas veličanstveni dvorci. Dvorac Trakošćan je moj najdraži. Šetnja dvorcem je baš kao da je baka ispričala priču iz davnina. Zlatni lusteri puni detalja koji osvjetljavaju prostrane sobe. Drveni namještaj kakav vidimo samo u povijesnim dokumentarcima. Meni su posebno zanimljive slike članova obitelji Drašković. Na prvom katu dvorca se nalaze i spavaće sobe. Svaki okvir ogledala ima detaljno izrezbarene simbole. Na nekim mjestima dvorca se nalaze pomalo zastrašujući oklopi vitezovaDvorcem se širi onaj poseban miris povijesti. Znate na koji miris mislim. Kako šetam dvorcem, u glavi mi svira klasična glazba koja upotpunjuje idilu. 

Vratimo se sada u 21. stoljeće da ne bismo zaglavili u 14. Krenimo do Muzeja „Staro selo“ Kumrovec. Ovo predivno malo selo je tradicijski uređen prostor u kojem se osjećam kao kod kuće.Na prozorima autohtonih kućica cvijeta mirisno cvijeće. Ondje sam naučila puno o tradicijskim obrtima Zagorja. Kao da me baka učila kako je to bilo prije. Unutar kućica je sve posloženo kao što je nekada bilo. Stari drveni kreveti, stol nasred sobe prekriven bijelim stolnjakom. Na stolu su drvene zdjele i vrč. U jednoj od kućica je soba u kojoj se izrađuju drvene igračke. Na svakoj prevladavaju crvena, bijela, plava i žuta boja. Takve igračke su najljepše jer su ručno rađene, s ljubavlju, a ne strojem. U selu vidim i krasnu narodnu nošnju Zagorja. Prevladava bijela boja s crvenim detaljima i crne čizmice.Ovo malo selo jednostavno mi je osvojilo srce. 

Sada ćemo zaroniti daleko u prapovijest. U Muzeju krapinskih neandertalaca bila samnajmanje tri puta. Svaki put me sve više fascinira. Na početku obilaska gledala sam kratki film o životu neandertalaca. Obilazak ostatka muzeja me uvijek ostavi bez riječi. Muzej je napravljen po sistemu vremeplova, kroz povijest Svemira, Zemlje, čovjeka pa sve do danas. Naročito su mi zanimljive makete neandertalaca u stvarnoj veličini. Nevjerojatno je koliko mi ovaj muzej može predočiti sasvim različit život neandertalaca prije 125 000 godina. Kakve zanimljivostisamo priča baka Zagorje.

Nalazimo se na najvišoj planini Hrvatskog zagorja – Ivanščici. Ispred same planine nalaze se šarena polja koja izgledaju kao prelijepa apstraktna slika. Blagi valovi zagorskih brežuljaka okružuju planinu te se postepeno podižu. Svjetlo plavo nebo grli visoke tamno zelene šume Ivanščice. Cijeli prizor je melem za oči, ali nismo vidjeli Ivanščicu pod snijegom. Tada morate biti pažljivi, mogla bi Vas previše očarati. Kada dođe zalazak Sunca, ružičasto-crveni veo joj prekrije oči. Moramo jednom otići u snježno vrijeme, ali i ovako zelena je predivna. Sada je vrijeme da krenemo kući. Nemojte biti žalosni, možemo još koji put u šetnju s bakom Zagorjem.

Nadam se da ste uživali u ovome putovanju. Moramo biti zahvalni za sve ove ljepote Zagorja, ali i Hrvatske. Čuvajmo običaje i kulturu naših djedova i baka kako bi sljedeće generacije mogle učiti o tradicijama ove zemlje. Čuvajmo i čarobnu prirodu Hrvatske kako bismo mogli još dugo  uživati u njoj. Svaki dio Hrvatske ima svoje priče i trebamo ih dobro slušati i njegovati. Nadam se da Vam je Zagorje nakon putovanja malo bliže srcu. Meni će biti drago ako još barem netko može u Zagorju naći toplinu i vidjeti ljepotu običaja i prirode. Do sljedećeg putovanja pustite neka vas vodi mašta!

Alegra Hammoud, 8.b

Putopis je nagrađen na natječaju „Putositnice“ za najljepši dječji putopis 2020.

 

Kategorija:

3. Putositnice s putovanja Lijepom Našom

Put u nepoznat kraj i još nepoznatije običaje, na poziv prijatelja naše obitelji koju su nas pozvali na tradicionalnu slavonsku svinjokolju, započeo je maglovitim jutrom. Stigavši u Ivankovo, dočekala nas je vesela atmosfera – grupica ljudi okupljena oko kotla iz kojega se dimiloveselo je nazdravljala šljivovicom i pjevala šaljive slavonske bećarce koji su me svaki put ponovno iznenadili svojim maštovitim tekstom i često neočekivanim obratom u posljednjem stihu. Posebno me se dojmilo kako su svi, unatoč teškom fizičkom poslu, bili dobro raspoloženi i srdačno nas pozvali za stol na kojem je bilo pretjerano puno slavonskih specijaliteta koji su mi, iako začinjeni,  jako prijali. Dan je u veselom društvu brzo prošao i završio obećanjem da se vidimo na degustaciji kad kulen i kulenovasekasazriju.

Vrativši se iz Slavonije u ravnu Podravinu morala sam potražiti svoju najljepšu haljinu jer je mama nabavila karte za Varaždinske barokne večeri i cijela obitelj se dotjerala, namirisala i krenula put Varaždina. Barokni grad nas je dočekao svojim raskošnim fasadama i romantičnim svjetlom starih plinskih uličnih lampi. U katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebuu središtu Varaždina dočekao nas je dojmljivi zvuk impozantnih orgulja čiji su tonovi dopirali do svakog dijela mojega tijela. Smjestivši se na jednoj od dvije galerije iznad jedne od šest pobočnih kapela upijajući miris ranobaroknih zidova zabljesnula me zlatna dekoracija glavnoga i bočnih oltara kad me iz mojega divljenja trgnuo nježan zvuk violineVivaldijeve skladbe „Četiri godišnja doba“, koji je zamijenio moćne orgulje. Nježni zvuk violine praćene ostalim gudačima dočarao mi je život ljudi u Varaždinu kroz četiri godišnja doba u vrijeme kada je Varaždin bio glavni grad, a njegovim ulicama šetale otmjene grofice i ponosni kavaliri, a obrtnici u Dućanskoj ulici nudili svoje proizvode. Slike koje su se odvijale pred mojim unutarnjim okom te večeri pratile su me još dugo nakon što smo napustili pomalo kićasti barokni Varaždin i nastavili svoje putovanje prema jugu. Pratile su me čak i u mojim snovima. 

Kad sam pospano podigla glavu s neudobnog naslonjača našeg malog automobila, primijetila sam da smo napustili auto-cestu i skrenuli prema rodnom selu Nikole Tesle – Smiljanu.  Osjećala sam se kao Alisa u Zemlji Čudesa kada sam kroz prozor gledala prizore koje niti najveći slikar ne bi mogao naslikati na platno, niti najveći pjesnik zapisati na papir. Bio je to odlazak u bajku! Gledala sam stabla koja su se savijala pod naletima vjetra. Napokon smo stali na najljepšem mjestu našeg putovanje – Lici. Čim sam izašla iz automobila, osjetila sam hladan vjetar koji me podsjećao na miris mora, mada sam znala da je to nemoguće. Lika je odisala mirom i tišinom u kojoj sam čula samo otkucaje svojega srca. Najljepši osjećaj bio je stati na malu uzvisinu i gledati predivan brdovit krajolik koji se pružao kilometrima daleko bez ijednog čovjeka. Preplavio me osjećaj slobode i spokoja. Lika je prijelaz između nizinske Hrvatske, u kojoj uvijek vlada neka užurbanost i gužva, i primorske Hrvatske u kojoj sve vrvi turistima kao košnica pčelama. Lika je mjesto za samoću, za razmišljanje, za unutarnji mir. Upravo to bila je moja želja nakon snažnih dojmova posljednjih dana. Upijala sam svaki detalj kako bih ga zauvijek zadržala u svojim osjetilima – udisala sam svježi pomalo prohladni zrak, osluškivala mukanje goveda, meketanje ovaca i lavež pasa, a oči su mi se odmarale na zelenilu predivnih šuma. U daljini sam ugledala dvije starije žene – jedna od njih plela je košaru, dok je druga sjedila na drvenom stolčiću prodajući domaći sir i med. Ubrzo im se pridružio sijedi starac koji me svojim izgledom podsjećao na djeda iz priče Heidi, ali njegova je lička kapa odavala mještanina u potrazi za društvom za razgovor uz domaću rakiju. Popivši gutljaj rakije starac se nasmiješio i počeo svirati melodiju na svojoj drvenoj rukom izrezbarenoj fruli. Teška srca otela sam se slici koju je upotpunjavalo stado ovaca koje je smireno paslo dok je starac svirao. Bila je to slika koju nije mogao zabilježiti niti jedan mobitel niti se može pronaći na Google-u. Pohranila sam je duboko u srcu, dok je moje nepce zauvijek zapamtilo fini okus ličkog sira škripavca i domaćeg kruha kojim nas je starac počastio kad smo već bili na odlasku. 

Poličnik – malo selo u Ravnim kotarima nedaleko Zadra bila je posljednja slagalica našeg putopisnog zemljovida Lijepe Naše. Parkiravši auto u debelom hladu stare smokve, dočekao nas jepretjerano ljubazni domaćin. Maestral je ublažavao nesnosnu podnevnu vrućinu i donosio miris pečenih srdela na gradelama dok je naša domaćica izašla iz „crne kužine“ noseći krumpir ispod peke i janje s ražnja na predimenzioniranom ovalu. Za stolom nam se pridružio i ostatak mnogobrojne obitelji domaćina te nas neprestano nutkao ne samo mesom, krumpirom i ribom već i kruhom ispod peke, domaćim smokvama i preslatkom lubenicom, dok su roditelji svakako morali kušati dalmatinsko vino koje su svi prisutni pili iz jednoga vrča pjevajući „A bukara kruži“ i „Večeras je naša fešta“. Nakon preobilnog ručka u veseloj atmosferi u kojoj je svatko pričao sa svakim istovremeno, žene su počele pospremati stol, dok su muškarci otišli na boćanje. 

Vrativši se u užurbanost i vrevu nizinske Hrvatske još sam dugo u trenutcima tuge i stresa u svakodnevnom životu crpila optimizam iz vesele Slavonije i Ravnih kotara, a smirenost iz meditativne mirnoće Like i barokne glazbe.

                               

     Marija Abramović, 8.a

Kategorija:

 

2. Tajanstveni otok

 

Na dan putovanja bila sam tradicionalno nezadovoljna. Čežnja za osmjehom na mome licu kod mojih roditelja bila je sve veća i veća, a kako to obično sa mnom biva, ja sam ih samo ignorirala. Dolaskom do naše prve destinacije,Valbiska, trebali smo se ukrcati na trajekt. Ah, te trajektne vožnje… Ubitačne su… Skoro sam zaplakala opraštajući se s otokom Krkom dok se s druge strane vidio onaj isti tajanstveno dosadni otok. Dolaskom do Meraga, krenuli smo prema našoj finalnoj destinaciji. Vozeći se autom uzbrdo, pritisak u ušima bio je sve veći i veći, baš kao i moja nostalgija za WI-FI-em, prijateljima i ulicama moga grada. S obje strane, pomalo grbave ceste, bilo je ovaca kao u priči. Još uvijek ne mogu shvatiti kako ne padaju s toga strmoga i neravnomjerno raspoređenoga stijenja i kamenja. Nakon 40-ak minuta ugledali smo prvu pa  drugu šumicu i zvonik tajanstvene crkve. Od ulaska u selo dijelilo nas je samo nekoliko sekundi. Izlaskom iz auta, službeno smo zakoračili na destinaciju smještenu 380 metara iznad mora, ispod koje nas jedino gleda bistro, plavo i umreškano more čekajući da mu se razveselimo. Okrenuvši pogled ulijevo, ugledala sam vesele, ali iscrpljene turiste koji su s ponosom hodali s plaže prema selu. Plaža Sveti Ivan jedna je od razloga tolike posjećenosti ovoga sela, iako ne razumijem kako ljudi mogu uživati u planinarenju s plaže i nazad. Sunce je u mene udaralo poput svjetla nekog policijskog helikoptera, samo što se nalazim u centru sela čija je populacija oko 10 stanovnika, a svi se bliže svome stotom rođendanu. Hodajući prema našoj kući, čula sam cvrčanje raznih vrsta insekata koji se ondje osjećaju sigurno jer ih nitko ne ugrožava. Tako se vole naseliti u tuđe kuće, pa tako i u našu.

Uskoro smo otišli u mjesto Valun na kupanje jer odbijam planinariti samo kako bih se okupala. Vrijeme na plaži tratim preslikavajući pogled prema otvorenome moru.Prolazili su sati. S više tišine se nikada prije nisam susrela. Sjela sam na kamen i gledala plažu uz koju se iz mora zrcalilo nebo puno zvijezda. Kada sam to shvatila, podigla sam glavu i ugledala nešto prekrasno. Bilo je to crno platno oslikano najljepšim zvijezdama. Kako bi astronomi ovdje uživali. 

Probudila su me zvona crkve. Bila sam puna energije i spremna za početak dana. Ulaskom u kuhinju, mami sam došapnula kako bismo mogli planinariti do plaže. Mama me iznenađeno pogledala. Složila se sa mnom i razveselila se. Tako sam zakoračila u svijet planinarenja. Putevi su bili uski i strmi, ali idealni za avanturiste. Bilo je pregršt zelenila i raznih životinja, no nije bilo strašno. Zrak je bio svjež i sve je bilo mirno. Iza jednog drveta ugledala sam more kojemu smo bili jako blizu. Plaža je izgledala ljepše nego inače jer sam naviknuta na pogled iz ptičje perspektive. More je bilo bistro i mogli su se čuti umirujući udarci valova o stijene. Zaista nešto predivno. Ovoga puta nisam niti pogledala mobitel. Uživala sam u pogledu i tišini. Pri povratku s plaže bilo je malo naporno, ali sada razumijem raspoloženje turista koje sam vidjela nekoliko dana prije. Osjećaj je predivan. Od čudesne plaže strmim uskim putovima dođeš  do cilja i uživaš u pogledu.  Navečer sam otišla na stjenovit put gdje sam sjela i gledala zalazak sunca. Predivno. S jedne strane Učka, a s druge Italija. More se ljeskalo. Prava bonaca. Mislim da nije postojalo drugo mjesto na kojemu sam u tome trenutku željela biti. 

A onda plažaSv. Ivan specifična po svojoj špilji u kojoj se osjećaš kao da si na drugome planetu. Ulaskom u špilju ugledala sam plavetnilo koje se stvaralo miješanjem morskih boja. Osjećala sam se kao da lebdim svemirom. Još jedna od stvari koja me uistinu obradovala bilo je ronjenje. Voda je bila čista poput kristala, pa su se mogla razotkriti razna bića čiji je dom bio pravo čudo. 

Otišli smo na još jednu zagonetnu plažu Meli.Plaža je izgledala poput potopljene pustinje, a iz pijeska je bliještala zlatna boja. Bio je užitak ondje hodati bez obuće jer je osjećaj kao da hodaš po oblacima.

Iako se „nevera“ smirila, znali smo kako je more jako hladno pa smo toga dana odlučili samo šetati cestom koja nas svakodnevno dovodi do sela. Hodajući, vidjeli smo ovce koje su nesmetano šetale krajolikom. Od kiše se u zraku osjećala vlaga, a s biljaka su još uvijek padale kapljice vode. Imali smo prostran pogled na akumulacijsko jezero. Na povratku smo se mučili s penjanjem po strmoj cesti, no isplatilo se. Bura je još uvijek u selu jako puhala. Toga tajanstvenoga dana u selo su došla djeca koja svake godine dolaze, ali ih nikada zapravo nisam upoznala. To su Klara i Marta, djevojčice iz Rijeke čiji djed i baka tu žive. Nešto su mlađe od mene, ali ove sam godine osjetila veliku želju za upoznavanjem s njima. Pričale su mi u životu u Rijeci, koji je puno drugačiji od života u mome kraju. Tijekom razgovorapriključili su se i Iva i Mark, blizanci koji ovdje provode cijelo ljeto. Tako smo stvorili malu škvadru koja je danonoćno vikom i smijehom uznemiravala turiste i ostale mještane. 

Klara, Marta i ja smo na plaži u Valunu bile poput istraživača. Ronile smo i pronalazile kamenje i koralje raznih boja i veličina, a čak smo vidjele i meduzu po čemu možemo zaključiti kako ovo i nije najpitomija plaža

Zadnji trenuci bili su dragocjeni, ali prebrzo su prolazili. Vani se već mračilo, a na vrhu suhozida sjedila sam sama i promatrala zalazak sunca. Ponovo je sve bilo tiho i mirno. Bonaca je opet zavladala. Tuga, nezadovoljstvo i dosada odjednom postaju sreća, zadovoljstvo i prava avantura. Upoznala sam mnogo ljudi, krajolik, plaže i bogatstva ovoga tajanstvenoga otoka.

Ana Vondraček, 8.b

 

Kategorija:

Terenska nastava osmaša u Zagrebu – tragom hrvatskih izumitelja i uživanje u popularnom mjuziklu Aida

Učenici 8-ih razreda proveli su nezaboravan jesenski dan u Zagrebu, gdje su nakon šetnje Zagrebarium pod vodstvom kostimirane kazivačice i upoznavanja s izumima genijalnog uma Nikole Tesle u Tehničkom muzeju, uživali u proslavljenom mjuziklu Aida u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija.

Terenska nastava osmaša u Zagrebu - tragom hrvatskih znanstvenika i izumitelja  

Koliko puta prolazimo zagrebačkim glavnim trgom, ulicama i uličicama oko njega, a da zapravo nismo svjesni povijesne uloge i tajni koje se skrivaju u pločnicima, pročeljima zgrada, spomenicima, znakovima i simbolima razasutima po gradu koji pričaju priče o neobičnom i mističnom Zagrebu. Učenici osmog razreda pošli su 10. listopada u obilazak grada pod vodstvom kostimirane kazivačice Ive Silla. U neobičnoj šetnji pod nazivom Zagrebarium upoznali su se s razvojem grada krajem 19. i početkom 20. stoljeća, djelovanjem hrvatskih izumitelja, znanstvenika, tehnološkim dostignućima koja su predstavljala inovativnost i senzaciju u vrijeme naglog razvoja grada te manje poznatim činjenicama iz povijesti grada i života ljudi u Zagrebu toga vremena. Saznali su i mnoge zagrebačke rekorde – zagrebačka žičara najkraća je žičara na svijetu, zagrebačka katedrala sa svojih 108 m najviša je zgrada u Zagrebu, Zagreb je jedini grad u Europi koji je zadržao tradiciju ručnog paljenja plinskih lanterni koje svakodnevno obilaze i dvojica „nažigača“… Kazivačica Iva Silla ispričala je zanimljive legende o porijeklu naziva grada Zagreba i poznate zagrebačke fontane Manduševac, Krvavom mostu… Povela je učenike do murala između Strossmayerovog šetališta i Gradeca koji prikazuje hrvatske inovatore i povijesne ličnosti – Nikolu Teslu, Eduarda Slavoljuba Penkalu, Fausta Vrančića, Ivana Vučetića, Davida Schwarza. Učenici su se upoznali s njihovim najznačajnijim izumima i inovacijama kojima su ovi hrvatski izumitelji doprinijeli razvoju tehnike i znanosti. Šetnjom do Markova trga saznali su da je Nikola Tesla u svom trodnevnom posjetu Zagrebu održao govor u Staroj gradskoj vijećnici u kojem je predložio izgradnju centrale izmjenične struje. Više o životu i radu ovog istaknutog svjetskog i hrvatskog izumitelja i njegovim idejama koje su promijenile svijet, učenici su saznali u Tehničkom muzeju. U kabinetu Nikole Tesle vidjeli su demonstraciju funkcioniranja njegovih najpoznatijih izuma – okretnog magnetskog polja, radio valova, elektromotora, izmjenične struje, daljinskog prijenosa struje te se upoznali s primjenom Teslinih izuma u funkcioniranju današnjih uređaja. Imali su priliku isprobati pokuse sa strujom. Nakon edukativnog predavanja samostalno su obišli središnji postav Muzeja i razgledali izloške nekadašnjih prometala.

Mjuzikl Aida oduševio naše učenike i učitelje

Glavni cilj posjeta Zagrebu bio je mjuzikl Aida u kazalištu Komedija. Proslavljeni pop-mjuzikl svjetski poznatih skladatelja Eltona Johna i Tima Ricea oduševio je naše učenike i učitelje, što je potvrdio pljesak koji je nakon svake glazbene izvedbe ispunio gledalište. Riječ je o klasičnoj priči o ljubavi nubijske princeze Aide i egipatskog vojskovođe Radamesa, u kojeg je zaljubljena i faraonova kći, egipatska princeza Amneris. Iako njihova sudbina završava tragično, uživanje u ovom fantastičnom mjuziklu nezaboravno je iskustvo za naše osmaše, a dojmovi će se još dugo prepričavati školskim hodnicima.

Daniela Prekpalaj, 8. d  (Novinarska grupa)

Kategorija:

 

                Vruća ljetna večer u Koprivnici, ne zvuči zanimljivo. Vruća ljetna večer na moru na plaži, to već zvuči zanimljivije, komentirala je moja sestrična Ema. Završila je škola, obje smo prošle s odličnim uspjehom, bilo je i vrijeme da nas roditelji za to nagrade. Moji roditelji iznajmili su kuću na moru u Puntu na otoku Krku. Par dana poslije već smo bile u automobilima i razmišljale kakvo će biti ovo ljeto. Nadale smo se da će biti smiješno i urnebesno, baš kao i prošle godine. 

               U automobilu smo slušale glazbu. Kada smo se odjednom zaustavili, nam nije bilo jasno. Znale smo da nema teorije da smo već stigli. Mama nam je ispričala kako sgradu Fužine dva prekrasna jezera Bajer i Lepenica. Posjetili smo jezero Bajer. Jezero Bajer je umjetno akumulacijsko jezero nastalo 1952. godine. Jezero me svojom ljepotom oduševilo. Put se nastavio dalje bez zaustavljanja. Došavši na Punat, prvo što smo napravile, naravno, otišle na plažu. Tamo smo odmah primijetile da gotovo svi pričaju čakavskim narječjem. Dok smo mi jedna dugoj govorile ,,kaj“, ostali su govorili „ča”. Punat je mali gradić na otoku Krku. Ima uvijek puno turista, ali i domaćih ljudi. Puntarskim lijepim plažama nitko ne bi mogao odoljeti. Iako nije velik, grad ima prekrasnu marinu. Gotovo svake noći Ema i ja šetale bismo marinom zamišljajući da smo se izgubile i praveći se da je tu negdje i naša jedrilica.

Hrvatisu naselili otok Krk već u 7. stoljeću naselili. Oni koji vole narodne običaje i ples, oduševit će Folklorne večeri grada Krka. Punat je od grada Krka udaljen samo 10 kilometra, pa smo često odlazile u sam grad. Imale smo običaj tamo si kupiti kokice. Za vrijeme boravka u Punatu upoznale smo djevojčicu Doris s kojom smo se zbližile. Ona bi nam svaki dan nakon ručka pokazivala tajne putove i prečace koje je samo ona znala, sve dok nas jednoga dana nije presreoneki dječak kako hodamo po nečijem dvorištu. Dorisini putokazi vodili su svugdje i kroz svakojaka mjesta. Naposljetku, pridružio namse i taj dječak. Od njega smo doznale svakojake zanimljivosti o Puntu. Crkva u koju smo katkad išle na misu, zvala se crkvica sv. Dunata, saznale smo da potječe iz 9. st. Nasuprot Punta nalazi se otok Košljun. Na otoku Košljunuposjetile smo franjevački samostan iz 15.st. S obzirom da smo cijelo ljeto bile u ovome gradu, pratile su nas razne dogodovštine i avanture, od toga da je Doris završila na hitnoj pa sve do trenutaka kada se smijeh pretvorio u totalni kaos. Kada je Doris završila na hitnoj, bio je običan dan, obično more, obično sunce. Igrajući se u moru, netko je od nas četvero predložio utrkivanje po plićaku. Možete pretpostaviti, Doris je, ni manje ni više, stala na ježa. Morala je potražiti hitnu pomoć. A kako se smijeh pretvorio u kaos? Kako smo većinom bili do kasno budni igrajući se vani, svojim smo smijehom probudili susjede, pa su nas rastjerali. 

Dorisina baka znala nam je pričati legende o Puntu, o tome kako je bilo za vrijeme rata na Puntu i o drugimdogađanjimau gradu. Malo-pomalo približavao se i kraj ljeta. Jednodnevni izlet u Bašku očarao me. Ema bi rekla: „Klara, pretjeruješ s takvim riječima”, ali ovoga puta nisam. Ono po čemu svi poznaju to mjesto, definitivno je Bašćanska ploča. U obližnjem Jurandvoru je crkva svete Lucije u kojoj je pronađen najvrjedniji spomenik hrvatske pismenosti i kulture. Uvjerena sam da to već znate i kako se ovo ne bi pretvorilo u činjenice iz povijesti, evo i jedne zanimljivosti o Baškoj. Duga jedinstvena šljunčana plaža od 1800 metara slovi kao najljepša u JadranuPredivno je bilo kupati se na njoj i stvarno mogu reći da se s razlogom ubraja u najljepše plaže Jadrana.  

                Ljetu je došao kraj, sa svojim prijateljima smo se oprostile, ali i čvrsto obećale da ćemo doći iduće godine. Preporučujem vam da obavezno posjetite Punat, Bašku, Krk. Obiđite cijeli otok Krk da biste otkrili sva bogatstva ovog otoka. No, molim vasako ćete kome pričati i hvaliti se, kao ja sada, spomenite i to da ste pročitali nešto o ovim gradovima te da vas je to privuklo da dođete. Moram obavijestiti Emu kako je spomenuta u ovom putopisu, a tebi ću, dragi čitatelju, reći kako se toplo nadam da ćemo se sresti u nekom lijepom hrvatskom gradu i možda zajedno proučavati njegovu povijest, kulturu i običaje. 

Klara Jelovčan, 8.d

Kategorija:

U Tjednu cijeloživotnog učenja 7.a i 7.b razred ostvario je terensku nastavu u gradu Zagrebu. Došavši u glavni grad Zagreb, učenici su posjetili Zoološki vrt, gdje su vidjeli različite životinje. Naučili su čime se pojedine životinje hrane, kako i gdje žive, kakve imaju uvjete i na što se prilagođavaju. Poslije razgleda Zoološkog vrta uputili su se prema centru Zagreba gdje su posjetili Katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije, koja je najveća hrvatska sakralna građevina i jedan od najvrjednijih spomenika hrvatske narodne baštine. Prva je i najznačajnija gotička građevina Hrvatske. Nakon razgleda katedrale pješačili su do Markovog trga gdje su obišli zgradu Hrvatskog sabora, sjedište Vlade i crkvu svetog Marka koja je jedna od najstarijih građevinskih spomenika grada Zagreba, a izgrađena je u 13. stoljeću. Prošetali su do kule Lotrščak gdje su vidjeli Grički top koji svaki dan puca točno u 12 sati te označuje podne. Nastavili su šetnju Gornjim gradom, a kasnije su se spustili do Ilice gdje su posjetili Muzej iluzija gdje su testirali svoja osjetila u fascinantnom svijetu iluzija. Nakon razgleda centra grada krenuli su na ručak, a potom u poznati zagrebački park Bundek. Park se nalazi južno od Save, a 2005. g.  park i jezero potpuno su preuređeni. Učenici su se zabavili i poigrali na velikom igralištu pored jezera gdje je vladala odlična atmosfera. Nakon puno igre, smjeha i zabave krenuli su prema Koprivnici.

 Ema Rak, Nina Hudinčec  (Novinarska grupa)